Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
|
Toliko pitanja bez odgovora mi se motalo po glavi, pa tu ženu nisam pitala niti kko se zove. To sam ućinila sada: "Tko ste vi?". Žena me zagonetno pogledala ne i odgovorila: "Ja sam slična tebi". Ja ju nisam shvaćala. Sve me više zbunjivala ta njezina tajanstvenost. Ona je to primjetila, pa je odgovrila: "Ja sam Nemora". Dobila sam odgovor na jedno od tisuću pitanja. Pogledom je prešla preko mojih tenisica i pogledala Nashu. Rekla je: "Otiđite po stvari iz stana i spakirajte se. Čekat ću vas ovdje. Imate samo pola sata jer će uskoro svanuti. Požurite!" Nasha i ja smo zbunjene krenule pokupiti stvari iz stanova, a Nemora je za nama doviknula: "Uzmite samo ono najnužnije!" Otrčale smo do stanova i uzele odjeću (ja sam uzela i marte, jer sam all starsice bacila u kontenjer), i još neke stvari. Ja sam se vratila za 10 minuta, pa smo Nemora i ja čekale Nashu. Iskoristila sam tih 20 minuta i pitala ju: "Kamo idemo?". Ona je opet zagonetno i kratko odgovorila: "Podzemni tuneli su mraćni i ćesto se urušavaju, zato pazite i imajte oći na leđima". Ta njena tajnovitost me ubijala. Svaki put kada bi otvoril usta iz njih bi izašla neka zagonetna i metaforićna rečenica. Cijelo vrijeme, sve dok Nasha nije došla, gledala je u mene i tajanstvno se smiješila. Tada je iznenadno progovorila: "Izgledaš uporno i odlućno". Prvi put je rekla jednu smislenu rećenicu koju sam, na moje veliko iznenađenje, razumjela. Nasha je trčala prema nama s tri velika putna kovčega. Ja sam ju čudno gledala, a ona je s jednakim čuđenjem promatrala mene (ja sam imala samo ruksak). Tako smo stajale i gledale jedna u drugu sve dok Nemora nije odlućila da možemo krenuti. Došli smo na autobusnu stanicu i prićekali bus. Došao je za par minuta. Ušli smo u potpuno prazan bus koji je skrenuo s ceste u šumu. Nasha nije oćekivala da ćemo krenuti u šumu i to joj se nije baš svidjelo, ali se odlućila ne komentirati naše ćudno putovanje. Vozili smo se 2 sata u potpunoj tišini. Nasha je listala jedan od brojnih modnih časopisa, Nemora je jednostavno odlućila sjediti i "meditirati". Sjedala su bila jako neudobna, pa smo se Nasha i ja stalno okretale i pokušavale zauzeti neki normalan položaj, ali je to bilo nemoguće, pa sam ja ustala i prošetala do kraja busa. Slušala sam mp3 i pokušavala ne razmišljati o nedavnim događajima. Misli su mi lutale. Nashi su ubrzo časopisi postali dosadni, pa se veselo okrenula prma meni i pokušala zapoćeti nekakav razgovor, ali sam ja uživala u tišini, pa sam joj dala doznanja da mi se n razgovara o nićemu niti nikome. Bila sam nervozna jer me Nemora gledala svojim prodornim oćima. Pratila je svaki moj pokret. To me živciralo. Pojaćala sam glazbu i poćela gledati kroz prozor. Mogla sam vidjeti jedino drveće i ptice. Ugledala sam kamene stepenice koje su vodile pod zemlju. Kad je Nasha primjetila da idemo pod zemlju, napravila je onaj kiseli izraz lica. Kao da je progutala limun. Ni ja nisam bila baš jako oduševljena, ali sam znala da će nam ovo mjesto, puno mutanata, dati odgovore na neka pitanja koja sam pokušala potisnuti i glavi. Izašle smo iz busa. Tek sam sad primjetila da bus nema broj. Došle smo do stuba i počele smo se spuštati dolje. U tamu... Nastavlja se... |






