Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Nebo je bilo mračno i maglovito, ali zmajevima nije bilo teško letjeti. Hladan, noćni zrak nas je šibao po licu i rukama. Bila sam umorna. Nisam mogla držati oči otvorenima jer smo brzo letjeli. Zatvorila sam ih i opustila se. Zamalo sam zaspala i pala sa Dragonlorda. Trgnula sam se i protresla glavom u nadi da ću se razbuditi. Vidjela sam da su i ostali umorni. Zamolila sam Dragonlorda da zapovjedi zmajevima da slete. Svi smo trebali snage kako bismo spasili Silver. Utaborili smo se na nekoj livadi koja je bila dobro zaštićena gustim drvećem. Tlo na kojem smo spavali bilo je hladno i vlažno od kiše. Let nas je sve iscrpio i ubrzo smo zaspali. Probudilo me kruljenje u želucu. Nisam ništa jela već satima. Bila sam toliko gladna da sam jedva osjećala glad. Još uvijek je bio mrak i dan je bio blizu, ali i dovoljno daleko. Nisam željela probuditi ostale nego sam sama otišla potražiti hranu. Spazila sam jednu srnu koja je mirno pila vodu iz potoka. Transformirala sam se u vuka i potrčala prema njoj. Jadna srna se nije ni snašla. Zgrabila sam ju za vrat i svojim snažnim čeljustima sam joj prerezala dah i ubila ju. Ponovno sam se transformirala u čovjeka. Primila sam srnu za noge i dovukla sam ju do livade. Nasha i Faith su bile budne. Potrčale su prema meni. Nasha me zagrlila i rekla: ''Prestrašila si nas! Kako si samo tako mogla otići? Mislile smo da ti se nešto dogodilo!''. Pogledala sam ju zbunjenim pogledom i našalila se: ''Što bi se meni moglo dogoditi?!''. Faith je gledala u mrtvu srnu koja je bila prljava od lišća po kojem sam ju vukla. Spustila sam pogled na životinju i rekla: ''Predstavljam vam naš današnji ručak. Ovo je srna ala… nešto fino!''. Faith i Nasha su se nasmijale. Nasha je rekla: ''Kako ti to planiraš speći? Ja to ne mislim jest sirovo.''. Pogledala sam oko sebe i nesigurno rekla: ''Što misliš da li bi neki zmaj to mogao speći?''. Faith je rekla: ''Vjerojatno bi. Samo se nadam da nećemo jesti pepeo umjesto srne ala nešto fino.''. Sve tri smo se nasmijale. Okrenula sam se i otišla probuditi ostale. Sk8er maniaca sam morala politi hladnom vodom jer ga nisam mogla probuditi. Počeo se buniti i psovati. Kada se napokon sasvim probudio počeo me gledati uvrijeđenim pogledom. Bilo mi je žao zbog toga što sam ga polila, ali nisam vidjela ni jedan drući način. Došla sam do njega i ispričala sam se. U ruci sam držala šalicu vrućeg kakaa. Oteo mi je šalicu iz ruke i popio kakao. Rekla sam: ''Ma dobro, neka ti bude.''. Nasmijala sam se. Bio je jako smiješan dok se ljutio. Izgledao je kao malo dijete. Potrčala sam prema Dragonlordu. Pitala sam: ''Možemo li krenuti poslije ručka?''. Kimnuo je glavom. Gledala sam ga zbunjenim pogledom: ''A kako ćemo mi naći taj portal?''. Pogledao je u daljinu i rekao: ''Naći ćemo ga. Ne brini.''. Nastavlja se… |
Kad sam se probudila bilo je 11 sati. Ustala sam iz kreveta i na brzinu sam se spremila. Ovaj put se nisam zaboravila počešljati pa mi je frizura bila relativno normalana. Izvukla sam medaljon ispod jastuka i spremila ga u džep na crnim trapericama. Sišla sam u kuhinju. Svi su već doručkovali. Kuhinja je bila u neredu jer ju nisam pospremila. Svi su gledali u mene. Nemora je ustala i strogo rekla: "Možeš li nam ovo objasniti?". Protegnula sam se i zijevnula. Odgovorila sam: "Tražila sam alat pomoću kojeg bih mogla otvoriti medaljon koji sam strgnula sa Black Angelovog vrata, ali mi nikakav alat nije trebao.". Zbunjeni pogledi pratili su me dok sam sjedala za stol i uzimala nešto što je trebalo biti pecivo. To nešto je bilo pretvrdo pa sam zaključila da je nejestivo. Sk8er maniac je pitao: "Kakav medaljon? O čemu ti to pričaš?". Pogledala sam ga i rekla: "Onda kad sam primila Black Angela za ovratnik kako bih ga udarila, strgnula sam mu lančić s malim medaljonom s vrata. Vjerojatno nije niti primjetio. Uglavnom, nisam mogla otvoriti taj glupi medaljon i polomila sam si sve nokte, pa sam išla tražiti kutiju sa alatom. Okrenula sam kuhinju naopačke, ali od kutije ni traga, pa sam otišla u podrum i tamo sam našla neku čudnu, ogromnu knjižurinu koja se sama otvorila. Jel vam sad sve jasnije?". Svi su potvrdno kimnuli glavom. Nemora me zamolila: "Molim te, donesi mi tu knjigu.". Popela sam se na kat i uzela sam tešku knjigu sa stola. Donijela sam ju Nemori. Nemora je rekla: "Ovo je knjiga o crnoj magiji. Pisana je na latinskom. Nije ni čudo da nisi ništa mogla pročitati.". Objasnila nam je za što služi taj medaljon i ključić. U medaljonu je zaključana duša. Dok je ona na glas čitala tu knjigu, vrata su se naglo otvorila. Svi smo istrčali u hodnik. U hodniku je stajao Black Angel. Bio je bijesan. Izderao se: "Gdje je medaljon?!". Svi smo ga začuđeno gledali. Od bijesa i ljutnje žile na vratu su mu iskočile. Rekla sam: "Bez brige. Vratit ćemo ti medaljon...". Zastala sam i onda rekla: "...ali tek kad oslobodimo Silver i kad nam kažeš zašto ti treba taj medaljon.". On je ljuto spustio glavu. Shvatila sam da plače. Počeo je jecati. Prekrio je rukama lice i tiho rekao: "Meni stvarno treba taj medaljon. Stvarno mi treba... To je dio mene. Molim te, daj mi ga.". Nisam mislila da će početi plakati. Nasha je došla do njega i dodala mu maramicu. Black Pheonix je sve to promatrao. Stajao je pored prozora i gledao u nas. Iz džepa sam izvukla medaljon. Krenula sam prema Black Angelu. U ruku sam mu stavila medaljon. Black Angel je kleknuo i rekao: "Hvala.". Pitala sam gledajući u medaljon u njegovoj ruci: "Sad nam reci zašto ti je tako važen ovaj medaljon.". Black Angel je drhtao. Rekao je: "U tom medaljonu je moja duša. Medaljon ne smije biti otvoren jer ću ja onda umrijeti. Nadam se da ga niste otvarali. Ako jeste onda mi ostaje još samo 13 dana života.". Drhtavim glasom sam rekla: "Ja... Otvorila sam ga. Jako mi je žao... Nisam znala...". Bila sam preplašena i zbunjena. Jedna tako mala i bezopasna stvar poput tog medaljona može nekoga ubiti. Nisam to mogla shvatiti. Black Angel me primio za ruku i rekao: "U redu je. Možda je tako i bolje. Želim u ovih 13 dana, koliko mi je ostalo, učiniti nešto dobro. Spasit ćemo Silver.". Svi smo potvrdno kimnuli glavom. Black Pheonix je Krenuo prema Black Angelu i rekao: "Ovo neće opravdati sve loše što si napravio. Nadam se da ćeš jednom platiti.". Black Angel je podigao glavu. Oći su mu bile crvene od plakanja. Rekao je: "Znam.". Gledala sam u pod. Znala sam da sam učinila nešto nepromišljeno što ima katastrofalne posljedice. Posljedice kakvih nisam bila ni sama svijesna... |
Cijelu noć sam razmišljala o tom medaljonu. Bila sam umorna, ali nisam niti pomišljala na spavanje. Sjedila sam za drvenim radnim stolom i pokušavala otvoriti medaljon. Znala sam da mora postojati naćin da ga otvorim. Pokušavala sam ga otvoriti, ali jedino što sam dobila pokušavajući otvoriti tu malu nesretnu zlatnu kutijicu su bili moji slomljeni nokti na kojima više nije bilo laka. Unatoć noktima nisam odustajala. Tiho sam otvorila vrata i na prstima izašla iz sobe. Pošto su stepenice bile stare, znala sam da će glasno zaškripati ako stanem na njih, pa sam se spustila na rukohvatu. Bio je mrkli mrak jer nisam upalila svijetlo kako nebih probudila ostale. Odjednom je rukohvat izčeznuo ispod mene. Sletjela sam na mekani tepih koji je ublažio moj pad. Ustala sam i potražila kuhinjske elemente. Pošto ništa nisam vidjela oslonila sam se na osjetilo opipa. Polako sam hodala mašući rukama ispred sebe. Da je netko upalio svijetlo i ugledao me kako mašem rukama sigurno bi pomislio da mjesečarim, jer je to stavno tako izgledalo. Zabila sam se u frižider i zamalo pala. Otvorila sam ga. Blijeda svijetlost je dolazila iz frižidera. Došla sam do kuhinjskih elemenata i otvorila 3 ladicu sljeva. Izvuka sam bateriju i ponosno uzdahnula. Upalila sam bateriju i zatvorila frižider. Tražila sam kutiju sa alatom jer sam mislila da ću uz pomoć odgovarajučeg alata brzo i bez muke otvoriti medaljon. Prevrnula sam kuhinju naglavačke ali nisam našla kutiju sa alatom. Sjela sam na jednu od onih drvenih, neudobnih stolica u kuhinji i razmišljala. Brzo sam ustala i sišla u podrum. Tamo niti da sam htijela nebih mogla upaliti svijetlo jer je žarulja pregorijela prije par tijedana. U podrumu su bile kartonshe kutije. Večina zidova je bila prekrivena policama prepunih knjiga čudnih naslova. Sve je bilo prekriveno slojevima prašine. Na jednom zidu su bili nacrtani nekakvi čudni znakovi. Krenula sam prema kartonskim kutijama. Otvorila sam jednu i ugledala, ni manje ni više, nego još kniga. Nigdje nije bilo kutije sa alatom. Otvorila sam i ostale kutije (samo jednoj se nisam približila jer je iz nje dolazio nekakav čudan smrad). Krenula sam prema stepenicama koje su vodile natrag u kuhinju, ali sam zapela za veliku knjigu koja je ležala na podu. Sagnula sam se i podigla debelu knjižurinu smeđih tvrdih korica. Knjiga je zbilja bila teška. Naziv knjige bio je urezan zlatnim slovima, ali ga nisam mogla pročitati jer je bio na nekom drugom jeziku. Vratila sam se u sobu. Stavila sam tešku knjigu na stol pored malog zlatnog medaljona. Bila sam pomalo razočarana jer nisam našla kutiju sa alatom. Umorno sam se bacila na krevet. Zatvorila sam oći. Odjednom je medaljon počeo isijavati svijetlost a knjiga se sama otvorila. Ustala sam i dotrčala do stola. Počela sam kašljati zbog prašine. Knjiga se zaustavila na 334 stranici. Na stranici je bila slika medaljona. U kutu stranice, malim je slovima pisalo: aperio. Ispod slike je pisalo: apere. Uzela sam medaljon u ruku i zbunjeno pričitala tu čudnu riječ kojoj nisam znala značenje: "Apere.". Medaljon se, na moje veliko čuđenje, otvorio uz tihi škljocaj. Iz njega je ispao mali ključić. Izgledao je kao ključić od dnevnika. Spremila sam ključić u medaljon i zatvorila sam tešku knjigu. S olakšanjem sam legla u krevet. Zavukla sam se pod pokrivač i spremila sam medaljon pod jastuk. Mislila sam na Silver. Bila sam jako umorna, pa sam brzo zaspala. Odlučila sam ujutro ostalima ispričati sve o medaljonu i tajanstvenom ključiću. Nastavlja se... |
Ušli smo u kuću. Black Pheonix je bio potresen očevim dolaskom. Svi smo gledali u njega. Neki tražeći objašnjenje, a neki iz sažaljenja. Ja sam bila jedna od onih koji su tražili objašnjenje. Okrenula sam se i na prozoru sam vidjela Black Angela. Pitala sam se kako netko tako toplih oćiju može imati tako hladan pogled. Black Angel je izčeznuo s prozora. Black Pheonix je bijesno sjeo na trosjed. Počeo je govoriti: "Sad se baš morao pojaviti. Nikad nije znao odabrati pravi trenutak. Nakon svega što je napravio imao je obraza stati pred mene.". Darkcry je pitao: "Što je napravio?". Black Pheonix je spustio glavu i rekao: "Ubio je cijelu obitelj. Ja sam uspio pobjeći. Ubio ih je pred mojim očima. Sve sam vidio. To je bilo kad sam imao 11 godina. Ova kuća je kuća u kojoj sam živio do 11. godine. Onda sam se 2 godine skrivao i vratio sam se sa 13.". Faith je rekla: "Jako mi je žao.". Black Pheonix je i dalje imao spuštenu glavu. Svi smo šutili i mirno stajali. Izgledali smo kao da nas je netko zaledio. Namora je prekinula šutnju i obratila se Black Pheonixu: "To što je tvoj otac u prošlosti napravio zbilja je strašno, ali ljudi se mijenjaju. On nam sad želi pomoći. Svatko zaslužuje drugu priliku.". Nisam mogla vjerovati da je Nemora to rekla. Nisam mislila da će netko toliko mudar reći takvu glupost. Black Angel je ubio cijelu obitelj. Rekla sam: "Nemora, kako to možeš reći? Takav čovjek ne zaslužuje drugu priliku. Možda nam želi pomoći, ali možda ima neke skrivene namjere. Otvori oči!". Nemora me prostrijeljala pogledom: "On je ljudsko biće i naravno da zaslužuje drugu priliku.". Osjetila sam ljutnju u njezinom glasu. Bijesno sam odmahula rukom i otišla u sobu. Čula sam Black Pheonixa kako govori: "Nemora, on nije ljudsko biće. Nekad je bio, ali sad više nema ničeg ljudskog u njemu. Shadow ima pravo. On ne zaslužuje drugu priliku.". Uskoro smo svi bili u svojim sobama. Razmišljala sam o Black Angelu I Black Pheonixu. Netko je pokucao na vrata moje sobe i prenuo me iz misli. Otvorila sam vrata i ugledala Carrywind. Pitala je: "Mogu ući ili ćemo razgovarati na hodniku?". Još uvijek pomalo zamišljena odgovorila sam: "Oprosti. Uđi.". Kimnula je glavom i ušla. Sjele smo na krevet. Pitala je: "Jesi li sigurna da ćemo sami, bez Black Angela, uspijeti spasiti Silver?". Rekla sam: "Nisam sigurna i mislim da bi nam dobro došla njegova pomoć. Ali ne razumijem zašto bi netko tko je ubio svoju obitelj, bez skrivenih namjera želio pomoći nama.". Kimnula je glavom i rekla: "Slažem se s tobom.". Pogledala je na sat i ustala: "Već je kasno, moram ići.". Izašla je iz sobe i zatvorila vrata. Legla sam na krevet i tiho uzdahnula. Saba je dotrčala u sobu i legla pored mene na krevet. Zaspala sam. |
Dragonlord nas je odveo do planine. Iz zraka sam vidjela stražare. Shvatila sam da će nam trebati pomoć, ali nisam znala koga bismo mogli zamoliti da nam pomogne. Bila sam zbunjena. Zapovjedila sam Dragonlordu da se okrene i poleti natrag prema vili. Okljevao je, ali me poslušao. Ostali su također krenuli natrag. Vratili smo se za otprilike pola sata. Kad smo došli blizu vile vidjeli smo visokog, malo starijeg čovjeka u dugom crnom kaputu. Izgledao je prijeteće. Pored njega su stajala 3 kostura. Dragonlord se spustio na zemlju. Sišla sam s njega. Ubrzo su stigli i ostali. Bili su jednako zaprepašteni kao i ja. Čovjek u dugom crnom kaputu hladno se nasmiješio. To je bio onaj smiješak od kojeg bi vam srce prestalo kucati i krv u žilama bi prestala teći. Na leđima sam osjetila trnce. Pružio mi je ruku još uvijek se hladno smiješeći. Odjednom je osmijek iščeznuo s njegova blijeda lica. Izvadio je jednako blijedu ruku iz džepa na kaputu. Prihvatila sam ju. Imao je čvrst stisak. Ruka mu je bila iznanađujuće topla. Rekao je: "Ja sam Black Angel.". Ne znam zašto, ali sam se trgnula kad se prestavio. Imao je umirujuć glas, umirujuć ali hladan. Imala sam osječaj kao da je hladan vjetar puhnuo u moje lice. Odjednom mi je postalo hladno. Rekla sam: "Shadow.". Povukao je ruku i pokazao iza sebe na kosture. Bili su jezoviti. Rekao je: "Lord, Power, Yo.". Kosturi su se naklonili. Shvatila sam da ostali stoje iza mene. Okrenula sam se. Izgledali su iznenađeno i malo preplašeno. Black Pheonix je prišao Black Angelu. Bili su jako slični. Black Pheonix je rekao: "Što ti radiš ovdje? Rekao sam ti da za mene više ne postojiš!". Napetost se osječala u zraku. Black Angel se nevino nasmiješio: "Zar ne smijem posjetiti vlastita sina? Znaš, promijenio sam se.". Black Pheonix je rekao: "Ti se nemožeš promijeniti.". Zamahnuo je šakom i skoro udario Black Angela. Jedan od kostura koji su stajali iza Black Angela je podigao glavu. Primjetila sam da nema oči. Black Pheonix se počeo gušiti. Mlatarao je rukama po zraku. Pokušala sam mu pomoći. Black Angel je podigao ruku i kostur je ponovno spustio glavu. Black Pheonix je počeo disati. Gutao je zrak. Držao se za vrat. Pokazao je prstom na Black Angela i rekao: "Kao što sam rekao, ti se nikad nećeš promijeniti. Uvijek si bio čudovište, a to ćeš i ostati do kraja života.". Pretpostavljala sam da će te riječi povrijediti Black Angela, ali je on izgledao kao da se hrani mržnjom koja je isijavala iz Black Pheonixa. Black Angel se opet hladno nasmiješio. Prostrijeljala sam ga prijetečim pogledom. Black Pheonix je zaobišao Black Angela i krenuo prema velikim ulaznim vratima. Nogom ih je bijesno udario i ona su se otvorila uz glasan tresak. Krenuli smo za njim. Black Angel nam je dobacio: "Bit ćemo u blizini ako vam zatreba naša pomoć u oslobađanju princeze iz prošlosti.". Darkcry je grubo odgovorio: "Možemo i sami, hvala!". Gotovo sam zaboravila na Silver. Znala sam da im ona neće reći gdje je vremeplov, ali je bio prevelik rizik ostaviti ju u rukama ljudi. Nastavlja se... |
Nagovarala sam Silver da ostane bar dok joj rane ne zacijele, ali je ona bila uporna. Nisam znala kako da joj dokažem da mora ostati. Ona je stalno, pomalo panično, ponavljala: "Traže me!". Nisam znala tko ju traži, a ona mi ništa nije željela reći. Sjela sam pored nje na krevet pokušavajući ju smiriti. Duboko je uzdahnula i rekla: "Ljudi me traže. Jesi sad zadovoljna?". Odgovorila sam: "Ostani ovdje par dana. Groblje je dobro skriveno u gustoj magli i male su šanse da te ovdje nađu.". Pristala je: "U redu, ali samo par dana.". Kimnula sam glavom i ponovila: "Samo par dana.". Imala sam osjećaj kao da sam napokon napravila nešto dobro i korisno. Nisam htjela više ispitivati Silver. Izašla sam iz kuće na svjež, noćni zrak. Osjetila sam hladni vjetar i pogledala u nebo obasjano zvijezdama. Vidjela sam Dragonlorda. Spuštao se prema zemlji. Kad je sletio, rekla sam: "Zmajeve nikada nisam ovako zamišljala. Mislila sam da su veliki i strašni.". Prezirno je puhnuo i zakolutao očima. Rekla sam: "Oprosti, nisam mislila ništa loše.". Pitao je: "Kako je Silver?". Odgovorila sam: "Bolje. Nagovorila sam ju da ostane par dana. Ako ju ljudi traže, ovdje će ju teško naći. Groblje je dobro skriveno, a vila izvana izgleda napušteno i staro.". Kimnuo je glavom i rekao: "Kako god ona hoće.". Postalo mi je malo hladno. Dragonlord je pitao: "Postoji li negdje u blizini neka špilja u kojoj bi mogao prespavati?". Odgovorila sam: "Mislim da postoji.". Pozvala sam Sabu: "Sabaaa!". Ona je odmah veselo dotrčala. Svojim toplim, crvenim jezikom je oblizala moju ruku. Potapšala sam ju po glavi i rekla: "Odvedi Dragonlorda do Špilje pored šume.". Ona je, kao da me razumjela, zalajala i potrčala prema šumi. Dragonlord se zahvalio i poletio za njom. Ja sam se vratila u kuću. Legla sam na trosjed i zatvorila oči. Zaspala sam. Sljedeće jutro sam se probudila ukočenog vrata. Trosjed baš nije bio udoban za spavanje, ali nisam imala izbora jer je u mom krevetu još uvijek ležala Silver. Otišla sam gore u svoju sobu. Sve je bilo uredno i pospremljeno. Na jastuku je ležao papirić. Uzela sam ga i pročitala riječi ispisane čitkim i urednim rukopisom. Na papiriću je pisalo: Hvala! Nemoj me tražiti jer me nećeš naći. Shvatila sam da je Silver pobjegla po noći. Bezvoljno sam legla na krevet. Odjednom sam u daljini začula lepet krila. Ustala sam i pogledala kroz prozor. Vidjela sam Dragonlorda. Sišla sam niz stepenice i istrčala iz kuće. Znala sam da se nešto dogodilo Silver. Dragonlord je sletio i rekao: "Uhvatili su je! Popni se na mene.". Rekla sam: "Znala sam. Idem po ostale. Ne možemo ju sami osloboditi.". Ušla sam u kuću. Popela sam se na kat. Probudila sam Nashu, Carrywind, Faith i Firenere koje su zaspale u Nashinoj sobi gledajući neki dosadni film. One su se na brzinu počele oblačiti. Otišla sam po dečke. Oni su također još spavali, ali u svojim sobama. Black Pheonix se počeo buniti. Pogodio me jastukom. Nije želio ustati sve dok mu nisam objasnila zašto se mora požuriti. Sk8er maniac je bio budan. Sjedio je na krevetu i buljio u TV. Kad sam izašla iz njegove sobe, zabila sam se u Darkcrya. Rekla sam: "Odi ispred kuće i tamo me čakaj.". Bez pitanja je krenuo niz stepenice. Nemora je radila doručak. Čim sam joj objasnila a je Silver pobjegla odmah je krenula prema ulaznim vratima. Uskoro smo svi bili ispred kuće. Pitala sam Dragonlorda: "Gdje su je odveli? Što ljudi hoće od nje?". Rekao je nemirnim glasom: Žele vremeplov.". Začuđeno sam pitala: "Kakav vremeplov?". Odgovorio je: "Zar ti misliš da zmajevi postoje u 21. stoljeću. Mi smo vremeplovom došli iz srednjeg vijeka. Black Pheonix nas je pozvao. Došli smo vam pomoći u borbi protiv ljudi. Oni su ubili vojnike. Silver i ja smo preživjeli.". Bila sam zbunjena: "Mutanti su postojali u srednjem vijeku?". Rekao je: "Mutanti postoje od uvijek. Prije su živjeli sa ljudima, ali su postali jako močni i ljudi su ih se počeli bojati. Htijeli su ih uništiti.". Zamišljeno sam rekla: "Zašto njima treba taj vremeplov?". U njegovom glasu nije više bilo nemira nego nestrpljivosti: "Oni se žele vratiti u srednji vijek i ubiti sve mutante.". Napokon sam sve povezala. Pitala sam: "Gdje je Silver?". Rekao je: "Popni se. Odvest ću te.". Popela sam se na Dragonlorda. Više mi nije izgledao tako malen. Okrenula sam se prema ostalima i rekla: "Pratite nas.". Nastavlja se... |
Silazeći stepenicama shvatila sam da se ne osjećam sigurno na nogama. Malo sam teturala. Ušla sam u dnevnu sobu i utonula sam u mekane jastuke na velikom trosjedu. Darkcry je ušao u sobu i sjeo do mene. Rekao je: "Drago mi je da si opet budna.". Pitala sam: "Koliko dugo sam spavala?". On je kratko odgovorio: "Dovoljno dugo.". Tada se na skejtu niz stepenice spustio Sk8er maniac. I njemu je bilo drago što sam se probudila. Otišao je po ostale. Uskoro smo svi sjedili u dnevnoj sobi. Saba je stavila glavu u moje krilo. Krenuli smo u blagovaonicu. Bila sam jako gladna. Nemora je pred nas stavila doručak. Uskoro su nam tanjuri bili prazni. Krenuli smo u sobe. Otvorila sam vrata i otišla do prozora. Na nebu sam ugledala crnu mrlju. To nešto letjelo je prema vili. Približavalo se velikom brzinom. Shvatila sam da je to zmaj. Nosio je nešto na leđima. Bio je malen, ali dovoljno velik da bi na njemu netko jahao. Djevojka koja je sjedila na crnim zmajevim leđima imala je gustu crnu kosu. Zapovjedila je zmaju da se spusti na zemlju. On je poslušno krenuo prema zemlji. Spustio se uz lagan tresak. Tek sad sam primjetila da je djevojka ranjena. Izašla sam iz sobe i spustila sam se stepenicama prema vratima. Iztrčala sam iz kuće i krenula prema zmaju i ranjenoj djevojci. Djavojka se s izrazom boli na licu spustila sa zmaja. Zmaj se otisnuo o zemlju i poletio. Mahao je krilima i rekao: "Kad ozdravi pozovi me!". Bila sam začuđena samom pojavom zmaja u 21. stoljeću, a kada je progovorio, pokušala sam nešto reći, ali iz mojih poluotvorenih usta nije izlazio nikakav zvuk. Djevojka je ležala na zemlji. Desna ruka joj je bila pod nekim čudnim kutom. Na blijedom licu je imala duboku ranu od noža. Krv je curila niz njen obraz. Onesvjestila se. Otrčala sam do kuće. Ostali su izašli pred kuću. Stajali su oko djevojke. Darkcry ju je podigao i odnio u kuću. Nemora se uputila u kuhinju. Nešto je mješala u staklenoj zdjeli. Djevojka je ležala na mom krevetu i buncala. Nemora nam je objasnila da su je napali ljudi sa strijelama. Ljudi su počeli koristiti strijele umoćene u otrov jer su vidjeli da ubijaju mutante. Ja sam sjedila pored djevojke i gledala u nju. Osjećala sam se jadno i bespomoćno. Nemora je ušla u sobu noseći zdjelu. Namazala je neku zelenu smjesu na lice djevojke koja se odmah prestala tresti. Nemora me pogledala i rekla: "Molim te, odi namoći ručnik i donesi mi ga.". Poslušno sam ustala i otišla u kupaonicu. Natopila sam ručnik hladnom vodom. Vratila sam se u sobu. Nemora je uzela ručnik i stavila ga djevojci na čelo. Pitala sam Nemoru: "Zašto nas jednostavno ne puste na miru? Što smo im mi napravili?". Nemora je znala da mislim na ljude jer zapravo osim njih nismo imali velikih problema. Odgovorila je: "Baš ništa. Oni znaju da smo mi napredniji i bolji od njih, pa se boje da ćemo ih sve ubiti. Zato oni žele ubiti nas. Mi smo njima nešto nepoznato i čudno, pa nas se boje. Zato nikad ne sudi o nekome prije nego što ga upoznaš.". Nisam shvaćala zašto mi je dala ovaj savjet, ali nisam mislila da je to nešto čime se treba zamarati. Djevojka je zaspala nakon par sati. |
Nismo niti pretpostavljali da ima tako puno mutanata. Trebalo nam je 3 tjedna da oduzmemo moći svim mutantima. Moj umor je polako prerastao u bijes. Željela sam što prije ubiti Kirk i osloboditi mutante. Sk8er maniac i ja nismo razgovarali. Kada bi on pokušao zapčeti nekakav razgovor, ja bih odmahnula rukom i vratila se svojim mislima. Razmišljala sam o danu kada će ona umrijeti. O danu kada ću ja pobjediti. |
Probudila sam se. Vrijeme je i dalje stajalo. Kazaljke na satu se nisu pomaknule. Plazma se ponovno upalila. Na ekranu se pojavio robot. Rekao je: "Požuri! Kirk i ti imate puno vremena, ali svejedno nemoj spavati jer tvoji prijatelji polako umiru.". Shvatila sam da mi ne preostaje ništa drugo nego uzeti moći svim mutantima i predati ih njoj. Sk8er maniac je na skejtu ušao u sobu i rekao: "Vrijeme je. Moramo krenuti, inaće će Kirk biti ljuta.". Pitala sam ga: "Zar ti baš svuda ideš s tom daskom na kotačima?" On je uvrijeđeno odgovorio: "Da!" Preokrenula sam očima i krenula prema stepenicama. Popela sam se na kat. Ušla sam u Nashinu sobu i otvorila veliki ormar od hrastovine. U ormaru je bilo puno odjeće. Sve je bilo uredno složeno. Uzela sam crne rukavice. Vratila sam se u hodnik. Kroz vrata dnevne sobe sam vidjela Sk8er maniaca. Gladao je neki akcijski film. Bijesno sam ušla u sobu. Pitala sam: "Kako možeš sada gladati neki glupi film?". Sk8er maniac je rekao: "Sorry! Daj se please malo pomakni.". Izjurila sam iz kuće. Bila sam ljuta i osječala sam se samo. Zapravo sam bila sama. Otrčala sam preko groblja do šume. Došla sam do čistine. Sjela sam na jedan kamen i razmišljala. Smislila sam genijalan plan. Sad ga je samo trebalo provesti u djelo. Vratila sam se u vilu i sve sam objasnila Sk8er maniacu koji je u međuvremenu prestao gladati film. S osmjehom na licu sam ušla u dnevnu sobu. Sk8er maniac me čudno pogledao. Pitao je: "Šta ti je? Jesi dobro? Do malo prije si ti mene podsječala na tvoje prijatelje, a sad ću ja morat podsjetit tebe.". Odgovorila sam: "Imam genijalan plan!". Kratko je rekao: "Reci!". Iz mene je navrla bujica riječi: "Uzet ću moći svim mutantima. Kad ću joj ih trebat predat za razmijenu za svoje prijatelje, ubit ću ju. Jednostavno.". Bila sam oduševljena svojim planom, ali me Sk8er maniac čudno gledao. Tad sam ja shvatila zašto me čudno gleda. Nisam znala kako ću znati tko je mutant, a ćinilo se da niti Sk8er maniac nema pojma. Tada se plazma ponovno upalila. Kirk se smiješila smješkom punim prezira. Reka je: "Kako napredujete?". Odgovorila sam: "Nikako! Nisi nam uopće objasnila kako ćemo prepoznati mutante.". Kirk je rekla: "Križ na tvojem zglobu će zasvijetliti zelenom svjetlošću kad budeš blizu mutanata. Stani pored Sk8er maniaca i podigni rukav.". Stala sam pored njega i zavrnula rukav crne majce. Križ je počeo treperavo svijetliti. Kirk nam se opet obratila: "A sada krenite!". Plazma se zagasila. Sk8er maniac je rekao: "Stani na skejt i čvrsto se drži.". Učinila sam kako je rekao. Kao da se stopio sa skejtom. Brzo smo krenuli prema ulaznim vratima. Ja sam ih ostavila otvorena. Izletili smo van na svijetlost. Išli smo prema gradu. Rekla sam: "Zaustavi se! Mogu sama doći do grada.". Bila sam malo gruba i bahata, ali se Sk8er maniac nije naljutio. Stao je. Ja sam otrčala prema gradu. Bio je iznenađen mojom brzinom. Bio je iznenađen koliko i ja. Nisam znala da mogu tako brzo trčati. Prošla sam kroz šumu i u gradu sam bila za 2 minute. On je došao zamnom. Hodali smo ulicama i gledali u crni križ koji je ponekad zasvijetlio zelenom svijetlošću. Što više moći sam imala, osječala sam se umornije, ali i jaće. Sve je išlo po planu. Bila sam sretna jer sam znala da ću uskoro ponovno biti sa ostalim mutantima. Znala sam da ću ipak ja pobjediti. Nastavlja se... |
Mislili smo da ćemo živjeti sretno i bez smetnji, ali ravnoteža u svemiru je ponovno bila narušena. Spavala sam i sanjala čudan san: Bila sam sama u mraku. Oko mene je bila samo tama. Odjednom se ispred mene stvorila visoka mršava žena crne kose. Počela je govoriti: "Uskoro će ovo groblje imati još nadgorbnih spomenika s vašim imenima!" Glasno se smijala. San se činio stvarno. Pokušala sam ju udariti, ali je moja noga jednostavno prošla kroz nju. Primila me za desni zglob. Kad sam povukla ruku k sebi ugledala sam mali crni križ. Žena se opako smiješila. Počela je vrištati. Njen prodoran vrisak bio je snažan. Rukama sam prekrila uši. Trgnula sam se iz sna. Glasno sam disala. Bila sam prestrašena. Ustala sam iz kreveta i krenula prema kupaonici. Pustila sam hladnu vodu. Stavila sam ruku pod nju. Mlaz ledene vode mi je klizio po ruci. Primjetila sam znak na zglobu. Bio je to mali crni križ. Taj isti križ mi je žena utisnula u ruku kad me primila. Jedino objašnjenje je bilo to da je san bio "stvaran". To je bilo čudno i nevjerovatno, ali je bilo logično. Vratila sam se u sobu. Bila sam zbunjena. Pogledala sam na sat koji je stajao na nočnom ormariću. Crvene brojke na digitalnom satu su pokazivale: 01:26. Toliko je sati bilo i kad sam otišla spavati. Krenula sam prema vratima. Pogurnula sam ih. Izašla sam na hodnik u kojem je bio veliki zidni sat. Tamo je također bilo: 01:26. Nisam mogla vjerovati da mi se ovo događa. Otrčala sam do kuhinje i pogledala na sat koji je isto pokazivao. Shvatila sam da vrijeme stoji. Otišla sam potražiti ostale. Nikog nije bilo. Našla sam Nashin lančić na kuhinjskom podu. Pratila sam kristale koji su bili na Nashinoj ogrlici. Vodili su do ulaznih vrata. Na vratima je bio pričvršćen papir na kojem je pisalo: "Nemožeš ih spasiti! Nemožeš pobjediti!". Na dnu papira je neuredno bio napisan potpis. Na moju nesreću. Netko je otrgnuo komad papira preko polovice tog nečitljivog potpisa. Uspijela sam pročitati samo prva 2 slova. Vidjela sam polovicu ovog trečeg. Pisalo je: Kir... Nisam se mogla sjetiti nikoga s takvim imenom. Otišla sam u dnevnu sobu. Sjela sam pred veliku plazmu. Odjednom se plazma upalila. Na ekranu se pojavila ona ista žena iz mog sna. Počela je govoriti: "Znaš da si izgubljena bez njih. Lanac je jak koliko i njegova najslabija karika. Ja sam procijenila da si ti brzopleta i hrabra. Dakle ti si najslabija karika. Nikad ne misliš, sve radiš na svoju ruku. Sama... Sad ih sama spasi. Daj mi ono što želim. Ti znaš što želim, jel da?". Pozorno sam slušala ženu. Bila sam bijesna, ali sam se pokušala suzdržati. Kratko sam pitala: "Što želiš?" Žena je nastavila: "Vidim da znaš slušati. Dobro. Tako možda uspiješ preživjeti. Poslat ću ti jednog mutanta. On će ti znati reći što želim. On će ti znati pokazati način kako da spasiš svoje prijatelje.". Plazma se zagasila. Bila sam blizu očaja. Nisam znala kako da ih spasim. Nisam znala što ta žena želi od mene. Bila sam izgubljena. Bila sam... Sama... Kroz ulazna vrata na skejtu je uletio dečko smeđe kose. U njegovim očima se moglo vidjeti nešto divlje. Nasmiješio se i rekao: "Ja sam Sk8er maniac.". Brzo sam pitala: "Što ona želi?". Sk8er maniac me pogledao i rekao: "Ti nemaš ime?". Ljuto sam odgovorila: "Naravno da imam ime. Zovem se Shadow. Ali imam i prijatelje koji su mi važniji od imena!". Sk8er maniac je vidio bijes u mojim oćima, pa je rekao: "Oprosti. Ona želi vaše moći. Ali je preslaba da bi ih sama uzela, pa joj trebaš ti.". Pitala sam: "Kako ona misli da ću ja uzeti mutantima moći i dati ih njoj?". Sk8er maniac je nastavio: "Imaš ovaj križ na zglobu. Kad dlanom dotakneš nekog, onda mu uzmeš moći. Shvačaš?". Potvrdno sam kimnula glavom i pitala: "Zašto ona misli da ću ja to učiniti?". Sk8er maniac je izdahnuo i rekao: "Jesi li ti mene uopće slušala" Jesi li vidjela da ona ima tvoje prijatelje? Ona zna da ćeš to učiniti zato da ih spasiš.". Sjela sam u naslonjač i umorno se zavalila u njega. Sk8er maniac je rekao: "Odmori se, trebat ćeš puno snage.". Poslušala sam ga jer sam bila iscrpljena. Zaspala sam na mekanom naslonjaću. Utonula sam u san, ali moje brige nisu nestale. Nastavlja se... |
Bili smo sigurni u novoj bazi jer se uklapala u okoliš. Osim toga, na groblju je bila gusta magla i nije se vidio ni prst pred nosom. Ipak, nismo bili dovpljno skriveni. Imala sam osječaj da nas netko promatra. Osječala sam nelagodu. Stalno mi je bilo hladno i nisam jela. Nasha se zabrinula za mene. Za vrijeme ručka me pitala: "Zašto ne jedeš? Jesi dobro?". Bila sam izgubljena u mislima, pa ju nisam čula. Mahnula mi je rukom ispred lica. Trgnula sam se. Ona je ponovila: "Jel sve u redu?". Potvrdno, ali nesigurno sam kimnula glavom. Ponovno je pitala: "Jesi sigurna da si dobro? Izgledaš zabrinuto. Znaš da meni možeš sve reći.". Rekla sam: "Sve je u redu. Ne brini.". Nasha je znala da joj nešto ne želim reći, ali je ipak odustala od ispitivanja. Bila sam nepravedna prema njoj prešućujući joj ovo, ali je nisam htijela zamarati svojim problemima. Popela sam se drvenim stepenicama na kat velike vile. Primila sam kvaku i pogurnula vrata. Uz glasno škripanje su se otvorila. Lupila sam ih nogom. Kad sam podigla pogled, ugledala sam njega. Stvarno nije bio mrtav. Bio je živ koliko i ja. Nasmijao se. Brzo sam podigla nogu i pokušala sam ga udaiti. Blokirao je moj udarac. Srušio me na pod. Od jačine udaraca, srušilo se ogledalo na zidu. Rasprsnulo se na komadiće. Zgrabila sam jedan komad ogledala. Komad je bio oštar. Iz ruke mi je potekao mlaz tople, crvane krvi. Zabila sam mu komad u vrat. Krv je počela curiti. Ruka me boljela. Detonator je klečao na drvenom podu. Pod se natapljao krvlju. On je izgledao tako bespomočno. Osječala sam mržnju, ali i žaljenje. Otvorila sam vrata i otišla po ostale. pokazala sam im krvavi dlan. Firenere je dotrčala do mene. Stavila je svoju ruku na moj dlan. Dlan je u potpunosti zacijelio. Ostala je samo krv. Potrčali smo stepenicama prema mojoj sobi. Detonator se na podu previjao od bolova. Iz stražnjeg đeba crnih traperica sam izvukla onaj isti nož kojim sam ga prvi put izbola. Povukla sam ga za kosu. Laganim pokretom ruke oduzela sam mu život. Krv je tekla označavajući kraj. Kraj njegovog života. Života koji je bio prazan i pun zla. Black pheonix je njegovom krvlju počeo crtati krug oko njega. Izgovorio je neke rijeći i njegovo beživotno tijelo se pretvorilo u pepeo. Pepeo koji je nestao kad sam otvorila prozor. Nije više bilo sječanja. Osječala sam se sigurnije. Legla sam na krevet i polako zaspala. Potonula sam u tamu... Nastavlja se... |
Poslje ručka smo svi izašli van. Saba je došla do nas. Legla je na travu. Ja sam sjela do nje. Stavila mi je glavu u krilo. Pored nas je sjela Nasha. Počela se igrati sa Sabinim repom. Darkcry nam je prišao. Pokušao je sjesti, ali je Saba bijesno okrenula glavu i počela režati na njega. Pretvorila sam se u vuka i pokušala joj objasniti da je on jedan od nas. Jedan od mutanata. Saba me nije slušala. Ili me nije razumjela ili me nije željela čuti. Bila sam malo ljuta na nju. Nisam shvačala zašto je tako reagirala. Saba je primjetila da sam ljuta na nju, pa me pogledala svojim krupnim crnim oćima. Morala sam se nasmiješiti. Ustala je i otišla u šumu. Sve više vremena je provodila s nama, ali je svejedno ponekad otrčala u šumu. Bila mi je odana i uvijek se vračala. Spavala je u mojoj sobi. Jedno jutro kad sam ju izvela iz baze, zgrabila je rukav moje majce i počela me odvlačiti do šume. Prošle smo kroz šumu i ugledale groblje. Gusta magla koja se spustila na tlo davala je groblju sablastan izged iako je i bez nje izgledalo sablasno. Prolazili su me trnci. Saba je osjetila moj strah, pa je nježno polizala moju ruku. Kao da mi je govorila: "Neboj se, ja sam s tobom". To me ohrabrilo. Krenula sam naprijed. Ušla sam u maglu. Razabrala sam obrise velike, stare vile. Bila je ogromna. Sigurno je imala preko 50 soba. Oprezno sam koračala prema vratima. Drvo je bilo trulo. Pokucala sam na vrata, makar sam bila sigurna da nitko ne živi u toj staroj kući na groblju. Vrata su se otvorila. Zastao mi je dah. Ispred mene je stajao visok čovjek crvene kose. Imao je nož. Sledila sam se od straha. Čovjek je krenuo prema meni. Držao je nož u visini mog vrata. Bila sam previše prestrašena da bih se okrenula i počela bježati. Saba je skočila na čovjeka. Nož koji je držao mu je izletio iz ruke. Bacila sam se na drveni pod kuće i zgrabila ga. Polako sam hodala oko čovjeka. Osječala sam se sigurnije i močnije jer sam sad ja imala nož. Čovjek je rekao: "Možeš spustiti taj nož. Ako nisi primjetila, plastičan je." Zacrvenila sam se i pogledala u nož. Stvarno je bio od plastike. Osječala sam se glupo. Nastavio je: "Ja ti ne želim loše. Samo želim da odeš i ostaviš me na miru." Poslušno sam krenula prema vratima. Tad je u kuću ušao Darkcry. Rekao je: "Zabrinuo sam se gdje si". Nije niti primjetio čovjeka koji je sjedio pored prozora i razmišljao. Cijelo vrijeme je stajao u sjeni. Došao je do nas i predstavio se: "Ja sam Black pheonix. Mutant sam kao i vi.". Tek sam sad shvatila da ima oko 25 godina. Darkcry i ja smo se predstavili i ja sam mu pružila ruku. Darkcry me pogledao i rekao: "Sad će doći i ostali. Dok vas nije bilo, napali su nas ljudi. Bilo ih je previše. Zadržavali smo ih i uzeli smo sve stvari iz baze. Svi su ušli u nutra. Mi smo istrčali van. Glavno računalo u bazi je eksplodiralo. Baza je sad samo ruševina. Tamo se ne možemo vratiti. Ljudi su umrli. Mislio sam da ti se nešto dogodilo, pa sam krenuo prema šumi. Čuo sam Sabu kako reži i došao sam ovdje". To je izgovorio tako brzo, pa ga gotovo ništa nisam razumjela. Bio je sumnjičav i čudno je gledao Black pheonixa. Black pheonix je također gledao u nas i rekao: "Možete ostati ovdje. Kuća je ogromna, ali ju treba urediti.". Ostali su ubrzo stigli. Ušli su u kuću otvorenih usta. Nisu mogli vjerovati da ćemo kuću urediti i živjeti u njoj. Kuća je izvana izgledala jezivo i uklapala se u groblje i maglu, pa smo uredili samo unutrašnjost. Bili smo zadovoljni. Ta jeziva kuća je postala naša nova baza. Naš novi dom. Nastavlja se... |
Saba je dotrčala do nas kad smo izašle iz šume. Nasha se iznenadila kad je vidjela vuka. Počela je vrištati. Smirila sam ju i rekla joj: "Saba nije opasna". Bila je prestrašena, ali je ipak pomazila Sabu po glavi. Saba je oduševljeno skoćila na nju i srušila ju. Ja sam se počela smijati. Saba me pogledala i zaletila se u mene. Ja sam također sjedila na zemlji. Nasha i ja smo se smijale. Isperd nas se odjednom pojavio Darkcry. Pružio mi je ruku i ja sam ustala. Pogledao je Nashu i rekao: "Drago mi je da te Shadow spasila". Bio je malo hladan prema njoj. Prostrijelila sam ga pogledom. Ušli smo u "bazu". Krenuli smo prema sobama. Nasha je ušla u svoju sobu. Otvorila sam vrata svoje sobe i polako ušla. Skamenila sam se kad sam ugledala krv na bijelom zidu. U sobi je bilo toplo, pa je krv još uvijek kapala po drvenom parketu. Na zidu je pisalo: "Vratit ću se, budi spremna!". Izašla sam iz sobe i vidjela Darkcrya na hodniku. Pozvala sam ga u sobu. Kad je vidio rijeći napisane krvlju, bijesno je udario šakom po stolu. Pogledala sam ga, on je rekao: "Nije mrtav, ali nema moći. Nemogu vjerovati, nije mrtav!" Pitala sam: "Tko nije mrtavi tko nema moći?". Ništa mi nije bilo jasno. Bila sam zbunjena. Upitno sam ga pogledala. Odgovorio je: "Detonator je još živ, ali nema moći. Kad si otišla spasiti Nashu, pratio sam te. Dok si bježala iz dvorca, ja sam ih zadržavao. Detonator je bacao one svoje narukvice i pogodio me s jednom. Skinuo sam narukvicu sa ruke i stavio mu je. Njegova krv je počela teći po meni i ja sam dobio njegove moći". Napokon sam shvatila. Bila sam malo zabrinuta, ali to nisam pokazivala. Rekla sam: "Umorna sam. Laku noć.". Darkcry je otvorio vrata sobe i rekao: "Laku noć". Prije nego što je izašao iz sobe, pomaknuo je ormar preko zida. Sjela sam na krevet i još dugo sam gledala u ormar koji je skrivao krvava slova. Ujutro me probudilo kucanje na vratima. Tupi udarci su odzvanjali o drvo. Znala sam da pred vratima čeka Darkcry. Svako jutro me probudio i čekao me da odmo zajedno na doručak. Obukla sam se i izašla iz sobe. Krenuli smo prema blagovaonici. Sjeli smo na drvene stolice i uzeli tost. Nasha je došla na doručak, sjela je na stolicu i uzela tost. Svi su gledali u nju, a ona se ponašala kao da je sve u redu. Darkcry i ja smo im poslije ispričali kako smo spasili Nashu. Otišla sam u sobu i pogledala kroz prozor, učinilo mi se da sam vidjela Detonatora. Osječala sam neku čudnu nelagodu. Bila sam zabrinuta. Razmišljala sam o prijetnji napisanoj krvlju. Nisam shvačala kako je Detonator ostao živ. Nisam shvačala... Nastavlja se... |
Nakon nekog vremena od Nashinog odlaska po noci cuo sam neke zvukove aktivirao sam nevidljivost i popeo se na vrh baze. |
Osječala sam se krivo jer su odveli Nashu. Gledala sam kroz prozor u travu obasjanu mjesećinom. Podigla sam pogled i vidjela šumu. Ispred te šume su prije samo par sati oveli Nashu. Ustala sam s kreveta i uzela ruksak sa stola. U ruksak sam stavila neke potrebne stvari. Otišla sam do kuhinje. Otvorila sam frižider i uzela nešto hrane. Nisam bila sigurna kad ću naći Nashu, pa sam se željela osigurati. Bila je noć. Svi su spavali. Željela sam sama spasiti Nashu. To je bilo glupo od mene. Svejedno sam krenula. Izašla sam iz baze i potrčala prema šumi. Šuma je bila mračna. Krošnje drveća su bile jako guste. Mjesećina nije dopirala do tla. Zapela sam za nešto mekano. Sagnula sam se i iz ruksaka izvadila upaljać. Ispred mene je bila vučica. Metak ju je okrznuo po trbuhu. Ustala je i počela njuškati po mom ruksaku. Izvadila sam sendvić i bacila joj ga. Jedna šapa joj je bila plava. Vučica je pojela sendvić i krenula zamnom. Odvela sam ju do baze i rekla joj: "Ostani tu, ako se ne vratim do sutra, zavijaj". Vučica je kimnula glavom. Legla je na travu i spusila glavu među šape. Ja sam se vratila u šumu. Došla sam do stjenjaka. Popela sam se na vrh. Ugledala sam veliki kameni dvorac. Bio je star. Neki njegovi djelovi su se već urušili. Na prozoru jedne od mnogih kula ugledala sam Detonatora. Imao je ozbiljan izraz lica. Teška kamena vrata dvorca su se otvorila uz jak tresak. Iz dvorca su dotrčali ljudi s oružjem. Zgrabili su me za ruke. Nisam se mogla osloboditi iz njihovog čvrstog stiska. Dovukli su me u jednu sobu i zavezali me za drvenu stolicu. Stolica je izgledala skupo. U sobu je ušao Detonator. Na licu je imao onaj glupi smiješak. Bijeno sam ga pogledala. Na ruku mi je stavio narukvicu. Nisam se mogla transformirati. Detonator je prešao pogledom preko velikog tepiha nasred sobe. Rekao je: "Ovaj tepih je jako skup. Nadam se da si obrisala cipele prije nego što si ušla". Pljunula sam na tepih i nasmiješila mu se: "Sad su još skuplji". Usta su mu se razvukla u ravnu crtu. Lice mu je bilo bezizražajno. U stražnjem đepu hlaća sam imala nož. Izvukla sam ga i polako prerezala uže kojim sam bila vezana za stolicu. Kad sam oslobodila ruke, zabola sam nož u Detonatorov trbuh. Krv mu se počela sljevati niz blijede usnice. Zabola sam mu krvavi nož u donju čeljust. Skinula sam narukvicu s ruke i transformirala sam se u njega. Izašla sam iz sobe. Spustila sam se u podzemlje dvorca do tamnica. Čuvar koji je imao kljućeve se naklonio. Naredila sam mu: "Otkljulčaj ju!" Čuvar me odmah poslušao i otključao tamnicu. Povukla sam Nashu prema stepenicama. Izašla smo iz dvorca. Ponovno sam se pretvorila u sebe. Nasha se iznanadila. Ostala je bez teksta. Samo se nasmiješila. Pogledala sam ju i uzvratila joj smiješak. Krenule smo dolje niz stjenjak. Prošle smo kroz šumu i ugledale kamene stepenice i vučicu koja je dotrčala do nas. Nazvale smo je Saba. Ušle smo u bazu. Nismo željele probudit ostale. Bile smo tihe. Otišle smo u svoje sobe i uvukle se pod pokrivaće. Saba je mirno ležala u mojoj sobi. Zaspale smo. Sanjale smo nakon dugpo vremena... Nastavlja se... |
Dan poslije upoznavanja Shadow i Nasha-e dogodio se jos jedan upad. Naime rano ujutro za vrijeme dorucka u „bazi“ otisao sam probuditi Shadow. Nakon dužeg kucanja probudila se i izasla na vrata, bila je sva blijeda. Nakon kraćeg šaljivog razgovora krenuli smo na dorucak, gdje su nas svi radosno dočekali. Imao sam čudan predosjećaj tog dana. Slabo sam doručkovao i otišao na trening, dok su drugi mutanti razisli se na druge strane. U 1:30 smo otisli na rucak tamo smo se svi opet nasli osim Shadow koja je bila u svojoj sobi. Čim smo sjeli oci su mi pocrnile i izasli smo izvan baze. Na putu van se oglasio alarm, Shadow nam se ubrzo pridruzila. Dok su drugi otisli po oruzje pokusao sam sprijecit Nashu da se ne izgubi, ali se prebrzo teleportirala. Napali su nas ljudi i jedan protivnicki mutanat „Detonate“. |
Spavala sam. Začula sam kucanje na vratima. Nisam imala snage ustati. Bilo mi je toplo i udobno pod pokrivaćem. Netko tko je stajao pred vratima, bio je jako uporan. Kucao je sve dok se nisam ustala i ljuto otvorila vrata. Pred vratima je stajao Darkcry. Bilo mi je neugodno jer sam stajala u spavaćici. Zacrvenila sam se, ali sam zadržala ljutit izraz lica. Rekao je: "Ti se crveniš jer si ljuta ili zato što stojiš ispred mene u spavaćici?" Shvatila sam to kao šalu, pa sam se sarksstično nasmijala: "Ha, ha!" Zalupila sam mu vrata pred nosom, i doviknula: "Pričekaj da se obućem!" Čekao je. Krenuli smo prema blagovaonici. Ja sam izgledala čudno, kao i svakog jutra, dok je Nasha već bila savršeno našminkana. Smijala se pokazujući svoje ravne, bijele zube. Pitala sam ju: "Šta ti se dogodilo?". Ona je odgovorila: "Sretna sam jer nismo same". Odmaknula sam pramen kose s lica i sjela na jednu od drvenih stolica. Nasha je sjela na stolicu pored mene. Ona je zbilja izgledala sretno, dok sam ja izgledala blijedo i čudno kao uvijek. Doručak je bio na stolu, ali sam ja samo gledala u hranu i čekala da mi sama uđe u usta. Faith i Carrywind su telekinezom mazale đem na kruh. Pomislila sam: Da barem ja to mogu. Iz misli me prenula Firenere. Mahnula je rukom pred mojim oćima, ali ja ju skoro nisam niti primjetila. Sjela je na stolicu do mene. Primjetila je kako ljeno gledam u hranu, pa je uzela kruh i namazala đem na njega. Počela mi je mahati s tim kruhom pred oćima, dobro da me nije pokušala hranit. Uzela sam joj kruh iz ruke i zagrizla. Ona se bunila: "Ej, uzela si mi to iz ruke. To sam sebi namazala!" Slegnula sam ramenima i rekla: "Sorry, gladna sam i ljena!" Nasmijala se i namazala je đem na drugu šnitu. Kad sam pojela, ustala sam i krenula prema sobi. Faith je krenula zamnom. Sjele smo u moju sobu i upalile TV. Nije bilo ništa zanimljivo. Ona je pokušavala samnom razgovarati, ali meni se kao i obično nije dalo rastezati i pričati o nekome ili nečemu. Ona je napokon odustala. Bilo mi je žao što nisam htijela razgovarati. Činila se kao osoba kojoj se mogu povjeriti. Kao netko kome se može vjerovati. Odlučila sam se vratiti u grad i otići do stana po još neke stvari. Faith je išla samnom. Došle smo pred vrata od stana i ja sam tek sada shvatila da sam izubila kljućeve. Srćom, ostavila sam otvoren prozor u kupaonici, pa sam se popela preko nećijeg balkona i ušla kroz prozor. U stanu je bilo hladno. Vidjela sam kljuć u bravi. Izvadila sam ga i pustila Faith unutra. Otišla sam u spavaću sobu i otvorila ormar. U ruksak sam stavila odjeću. Faith se nagnula još dublje u ormar tražeći nešto što nije crno ili crveno. Rekla je: "Kad si kupovala odjeću, onda su imali rasprodaju crnih i crvenih krpica?" Nasmijelšila se. Zakolutlala samo oćima. Znala sam da nije mislila ništa loše, ali nisam voljela kad su ljudi zabadali nos u moju odjeću. Vratile smo se u "bazu". Došle smo na ručak. Ja sam otišla u sobu složiti odjeću u ormar. Nisam bila gladna. Izašla sam iz sobe i ušla u hodnik. Na jednim vratima koja su vodila iz hodnika je pisalao "kamere". Otvorila sam vrata i polako ušla u prostoriju. U prostoriji je bilo puno monitora i ekrana. Vidjela sam hodnike i ostale prostorije, sve osim soba. Pogledala sam prema monitoru na kojem se vidjela šuma. Primjetila sam da se grmlje miće. Vratili su se ljudi. Imali su oružje i bilo ih je puno više nego jučer. Ugledala sam crvenu tipku na kojoj je pisalo "alarm". Stisnula sam tipku i čula sam glasno pištanje. Utrčala sam u blagovaonicu i rekla: "Pored šume su. Više ih je." Nisam željela vjerovati da su se vratili, ali sam ih jasno vidjela na jednom od brojnih ekrana. Mutanti su se ustali i potrčali prema izlazu iz baze. Popeli smo se kamenim stepenicama. Ljudi su počeli pucati. Stvorila sam štit, ali sam bila preslaba da ga održim oko svih. Ljudi su pokušavali probiti štit. Osjetila sam umor. Nasha je došla za nama. Bila je izvan štita. Počeli su pucati na nju. Stvorila sam štit oko nje. Štit nije gugo trajao. Počeli smo ih potiskivati natrag prema šumi. Većina ih je pobjegla. Iz sjene drveća je izašao dečko bijele kose i tamnih oćiju. Nemora je prošaptala: "Detonator". Mutanti su gledali prema njemu. Nasmiješio se. Pogled mu je bio pun mržnje. Darkcryeva kosa je postala crvena. Nasha je stajala kao ukopana. Bila je zbunjena. Detonator joj je prišao i zgrabio za ruku. Poletio je. Nasha se počela trgati iz njegovog stiska. Ugrizla ga je za ruku svojim bijelim zubima. Počela je padati. Uspaničarila se. Bila je već blizu tla. Mislila sam da će udariti u zemlju. Zatvorila sam oći. Nisam čula tup udarac koji je trebao proizvesti pad njenog tijela. Polko sam tvrila oći i vidjela da ona leti. Detonatorov izraz lica je odavao čuđenje. Sletio je. Krenula sam prema njemu. Bila sam brza, ali je on bio brži. Izmaknuo se i uhvatio me za ruku. Pala sam u blato. Ležala sam na podu. Bila sam bijesna. Primila sam njegovu ruku. Zabola sam svoje duge nokte ravno u njegovu žilu. Krv mi je počela teći niz dlan. Rukav moje majce, natopio se njegovom krvlju. Lice mu je postalo blijedo. Poćeo je vrištati. Svaki put kad bi on vrisnuo, ja sam zabola nokte još dublje u njegovu ruku. Sjetila sam se zmija koje ubijaju svoju žrtvu davljenjem. Svaki put kad plijen izdahne, zmija se još jaće stegne oko žrtve slamajući joj kosti. Detonator se pribrao. Podigao je drugu ruku, koja mu je bila slobodna, i iz dlana izbacio vatrenu kuglu. Kugla je prošla pored mog obraza. Obraz me jako peko, ali nisam željela pustiti. Zapravo, još jaće sam stisnula njegovu ruku. Vrištao je od bolova. Mutanti su u međuvremenu ubili ljude s oružjem. Darkcry se zaletio u Detonatora. Zabio mu je nož u nogu i okrenuo ga. Detonator je uzletio. Darkcry i ja smo ostali stajati na zemlji. Ruka mi je bila krvava od njegove krvi. Spustio se blizu Nashe i ponovno ju zgrabio. Nasha se nije niti snašla. Na ruku joj je stavio neku narukvicu. Pokušala se teleportitati, ali nije mogla. Detonator joj je rekao: "Stavio sam ti narukvicu. Sad se nemožeš teleportirati." Glasno se nasmijao i doviknuo nam: "Nemože te ju spasiti!". Bijesno i jednako bespomočno smo gledala u njega. Kleknula sam. Osječala sam se krivom. Mislila sam da sam mogla spasiti Nashu. Okrivljavala sam sebe. Nastavlja se... |
Faith, Nasha i ja ušle smo u blagovaonicu. Tamo su već sjedile cure koje su bile u dnevnom boravku i nepoznat muškarac. Pozdravili su nas. Taj muškarac se zvao Darkcry. Imao je kosu koja je mijenjala boju. Čudno sam ga pogledala, a Nasha se nagnula prema njemu. Pitala ga je: "To je neki sprej ili ti je to tak prirodno?" Darkcry se zacrvenio i odgovorio: "Kosa mi mijenja boju po raspoloženju". Nasha ga je kao psihijatar pitala: "Kako se sad osječaš?" Mutanti su se nasmijali. Povukla sam ju na stolicu i rekla joj: "Nemoj bit tolko znatiželjna". Ona se ispričala i napravila onaj izraz lica "whatever". Hrana je već bila poslužena. Izgledala je super, a imala je i takav okus. Nasha i ja smo brzo jele jer nismo ništa pojele još od... davno. Darkcryove oći su postale crne. Nasha je opet pitala: "I boja oćiju ti se isto mijenja po raspoloženju?" Darkcry je izgledao ozbiljno. Prošaptao je: "U labirintu su!". Alarm se oglasio. Nemora je izgledala zbunjeno. Pogledala je Carrywind i rekla: "Povedi Nashu i Shadow kroz stražnji ulaz u šumu. Ostali, krenite u labirint. Sve pretražite!". Rekla sam: "Ja i Nasha možemo same izaći. Neka Carrywind ide s vama". Nemora je ništa ne sluteći pristala i Carrywind je otišla s njima. Pogledala sam Nashu: "Idemo i mi s njima. Ovako smo beskorisne". Nasha me pogledala i rekla: "Nemora nam je zabranila!". Nasha je također željela ići s njima, pa sam ju lako nagovorila. Nemora, Darkcry, Fait, Carrywind i Firenere su se razdvojili i pretraživali hodnike. Nasha i ja smo krenule za njima. Znam da to nije bilo u redu, ali je to bilo jaće od mene. Izašle smo iz labirinta i popele smo se kamenim stepenicama. Mjesec je bio pun. Ljudi su otkrili gdje se skrivamo i napali su mutante. Nemora nam je doviknula: "Bježite! Niste dovoljno jake!". Ja sam se pretvorila u tigra i napala ljude. Imali su oružje. Jedan od njih je poćeo pucati na mene. Darkcry je skoćio na mene. Iznenada, ja sam stvorila crnu svijetleću kupolu. Meci su se odbili o zidove kupole i nismo bili ranjeni. Neznam kako mi je to uspijelo. Bila sam izvan sebe. Nasha je stajala kao ukopana. Na tlu pored nje, bio je moj nož. Oštrica mu je svijetlila na mjesećini. Nasha ga je podigla s mokre zemlje. Teleportirala se iza ljudi i nožem im prerezivala grkljane. Faith je iz ruke ispuštala vatru. Ljudi su se na tlu previjali i grčili od njene vrućine. Carrywind je telekinezom uzela nož. Počela je ljude bosti njime. Krv se sljvala niz njegovu oštricu. Mutanti su bili jaći od ljudi. Ostao je živ samo čovijek koji je otvorio vatru na mene. Pretvorila sam se ponovno u sebe i uzela Nashi krvavi nož iz ruke. Nisam mogla vjerovati da ću ovo ućiniti, ali sam to ipak napravila: Polizala sam krv s noža i zabola ga u čovjekovo rame. Pobjegao je. Vratili smo se u labirint. Nemora je poćela vikati na mene i Nashu. Ja sam ljuto gledala u pod. Htijela sam se izderati na nju, ali sam znala da sam već napravila veliku pogrešku kad ju nisam poslušala, pa sam samo šutila. Kad je završila, rekla je: "Praksa je najbolji trening". Podigla sam glavu i čudno ju pogledala. Mutanti su gledali u mene i Nashu. Izgledali su kao da će eksplodirat od bijesa. Nasha i ja smo se vratile u sobe. Ja sam znala da sam pogriješila. Sjedila sam na stolu pored prozora i gledala kišu. Kiša je ispirala svu krv s kamenih stepenica. Krv koja nije smijela biti prolivena... Nastavlja se... |
Spustile smo se u tamu. Odjednom se upalilo svijetlo. Bilo je jako i morala sam zatvoriti oći. Kroz glavu mi je proletjela slika svijetla iz sjećanja. Ono svijetlo je istina bilo puno jaće, ali svejedno. Hodale smo mnogim tamnim hodnicima. Nidje im nije bilo kraja. Počela sam se nelagodno ogledavati oko sebe. Hodnici su bili tamni unatoć jakoj svijetolsti koja je dolazila sa stropa tog nepreglednog labirinta hodnika. Mislila sam da smo se igubile jer smo već jako dugo hodale. Bila sam zbunjena. Nemora se smiješila i na njenom se licu vidjela odlučnost. Znala je točno kuda ide. Odjednom smo pred sobom ugledale široka vrata od čelika. Nemora je utipkala šifru i vrata su se tiho otvorila. Polako su kliznula su u zidove. Ispred nas su bila još jedna vrata. Nemora je ovaj put stavila dlan na plavo svijetleće polje na zidu. I druga vrata su se otvorila. Ušle smo u veliku, okruglu prostoriju. To je bio hodnik, iz njega su vodila mnoga vrata u prostorije koje su meni i Nashi još uvijek bile nepoznate. Skrenule smo lijevot. Vrata na kojima je pisalo "dnevni boravak" su se otvorila. Ljudi koji u sjedili u naizgled udobnim naslonjaćima, prekinuli su s poslovima koje su radili i posvetili pažnju nama. Nije ih bilo puno. Sve su bile cure. U prostoriju je ušla mlada djevojka, otprilike naših godina. Bila je jako slična Nemori. Nemora se ponovno okrenula prema nama i rekla: "Ovo je moja kćer, pomagat će vam kontrolirati moći". Djevoka se nasmiješila. Jednako tajanstveno i zagonetno kao i Nemora. Predstavila se: "Ja sam Carrywind. Drago mi je. Prođite kroz vrata na kojima piše "soba za trening" i tamo me pričekajte. Brzo ću doći". Mi smo polušno krenule prema vratima. Bile smo zbunjene. Napravile smo kako je rekla. Prostorija je bila hladna i velika. U sredini su bile kupole. Nikog nije bilo, pa smo osječale neku čudnu nelagodu. Čekale smo je par minuta. Ušla je u prostoriju i povela nas do sredine prostorije. Otvorila je vrata kupola i kretnjom ruke nam pokazala da uđemo. Popele smo se ćelićnim stepnicama i sjele u stolice u kupoli. U kupolu je počeo ulaziti nekakav plin. Počelo mi se spavati. Glava me počela poljeti. Plin je imap jak miris. Carrywind je otvorila vrata i pustila nas van iz kupola. Pitala sam ju: "Zašto smo uopće ulazile u te kupole ako si nas odmah pustila van?". Zvućala sam bahato i ljuto iako to nisam htijela. Ona me čudno pogledala i rekla: "Nemoj se ljutit. To je dio treninga. Morate naućiti kontrolirati mozak jer vaše moći od tamo dolaze. Zato puštamo taj plin. Bez brige nije otrovan". Ispričala sam se. Bilo mi je zbilja žao. Ali nekad si jednostavno nemogu pomoći. Ponovno nas je pustila u kupole. Opet je plin počeo navirati i mi smo polako tonule u san. Vidjela sam samu sebe u mraku. Počela sam se transformirati. Samo sam mijenjala oblik tijela. Ovj put nije boljelo. Nasha je tkođer vidjela sebe. Teleportirala se. Nakon otprilike 2 sata, Carrywind je otvorila kupolu. Nasha i ja smo se probudile. Izašle smo iz kupole. Bile smo umorne i gladne. Carrywind je pogledala u mene. Obratila mi se veselim glasom: "Sada se transformiraj". Ja sam ju zbunjeno pogldala i pitala: "Kako da se transformiram?". Rekla je: "Usredotoći se. Zamisli ono u što se želiš pretvoriti". Zamislila sam jato vrana. Nakon par sekundi sam otvorila oći i primjetila da imam krila. Moja transformacija je kratko trajala. Brzo sam se vratila u svoje prirodo obličje. Carrywind mi je uputila rijeći ohrabrenja: "Za sve je potrebna vježba. Uskoro ćeš se moći zadržati u transformiranom obličju". Obratila se Nashi: "Sada se ti pokušaj transportirati". Nasha je uspijela iz prve. Gledala je u pod i za par sekundi je tamo stajala. Bila sam pomalo ljubomorna. Carrywind nam je pokazala naše sobe. U svakoj sobi je bila i kupaonica. Pločice su bile bijele. Ručnici su bili uredno poslagani u zidni ormarić. Napunila sam kadu vodom i pokušala se opustiti. Isto je učinila i Nasha. Netko je pokucao na vrata. Uzela sam jedan od bijelih ručnika u ormariću i izašla iz kade. Na vratima je stajala djevojka koju nisam poznavala. Pružilami je ruku i rekla je: "Ja sam Faith. Dođi na većeru, sigurno si gladna". Rekla sam: "Čekaj da se obućem". Djevojka je sijela u jedan naslonjać u sobi i pričekala me. Ja sam izašla iz kupaonice i krenula za njom. Nastavlja se... |
Toliko pitanja bez odgovora mi se motalo po glavi, pa tu ženu nisam pitala niti kko se zove. To sam ućinila sada: "Tko ste vi?". Žena me zagonetno pogledala ne i odgovorila: "Ja sam slična tebi". Ja ju nisam shvaćala. Sve me više zbunjivala ta njezina tajanstvenost. Ona je to primjetila, pa je odgovrila: "Ja sam Nemora". Dobila sam odgovor na jedno od tisuću pitanja. Pogledom je prešla preko mojih tenisica i pogledala Nashu. Rekla je: "Otiđite po stvari iz stana i spakirajte se. Čekat ću vas ovdje. Imate samo pola sata jer će uskoro svanuti. Požurite!" Nasha i ja smo zbunjene krenule pokupiti stvari iz stanova, a Nemora je za nama doviknula: "Uzmite samo ono najnužnije!" Otrčale smo do stanova i uzele odjeću (ja sam uzela i marte, jer sam all starsice bacila u kontenjer), i još neke stvari. Ja sam se vratila za 10 minuta, pa smo Nemora i ja čekale Nashu. Iskoristila sam tih 20 minuta i pitala ju: "Kamo idemo?". Ona je opet zagonetno i kratko odgovorila: "Podzemni tuneli su mraćni i ćesto se urušavaju, zato pazite i imajte oći na leđima". Ta njena tajnovitost me ubijala. Svaki put kada bi otvoril usta iz njih bi izašla neka zagonetna i metaforićna rečenica. Cijelo vrijeme, sve dok Nasha nije došla, gledala je u mene i tajanstvno se smiješila. Tada je iznenadno progovorila: "Izgledaš uporno i odlućno". Prvi put je rekla jednu smislenu rećenicu koju sam, na moje veliko iznenađenje, razumjela. Nasha je trčala prema nama s tri velika putna kovčega. Ja sam ju čudno gledala, a ona je s jednakim čuđenjem promatrala mene (ja sam imala samo ruksak). Tako smo stajale i gledale jedna u drugu sve dok Nemora nije odlućila da možemo krenuti. Došli smo na autobusnu stanicu i prićekali bus. Došao je za par minuta. Ušli smo u potpuno prazan bus koji je skrenuo s ceste u šumu. Nasha nije oćekivala da ćemo krenuti u šumu i to joj se nije baš svidjelo, ali se odlućila ne komentirati naše ćudno putovanje. Vozili smo se 2 sata u potpunoj tišini. Nasha je listala jedan od brojnih modnih časopisa, Nemora je jednostavno odlućila sjediti i "meditirati". Sjedala su bila jako neudobna, pa smo se Nasha i ja stalno okretale i pokušavale zauzeti neki normalan položaj, ali je to bilo nemoguće, pa sam ja ustala i prošetala do kraja busa. Slušala sam mp3 i pokušavala ne razmišljati o nedavnim događajima. Misli su mi lutale. Nashi su ubrzo časopisi postali dosadni, pa se veselo okrenula prma meni i pokušala zapoćeti nekakav razgovor, ali sam ja uživala u tišini, pa sam joj dala doznanja da mi se n razgovara o nićemu niti nikome. Bila sam nervozna jer me Nemora gledala svojim prodornim oćima. Pratila je svaki moj pokret. To me živciralo. Pojaćala sam glazbu i poćela gledati kroz prozor. Mogla sam vidjeti jedino drveće i ptice. Ugledala sam kamene stepenice koje su vodile pod zemlju. Kad je Nasha primjetila da idemo pod zemlju, napravila je onaj kiseli izraz lica. Kao da je progutala limun. Ni ja nisam bila baš jako oduševljena, ali sam znala da će nam ovo mjesto, puno mutanata, dati odgovore na neka pitanja koja sam pokušala potisnuti i glavi. Izašle smo iz busa. Tek sam sad primjetila da bus nema broj. Došle smo do stuba i počele smo se spuštati dolje. U tamu... Nastavlja se... |
Još dugo smo sjedile na tvrdom kamenom tlu i gledale prema stepenicama. Kao da smo mislile da će se tajanstveni čovjek vratiti i reći nam tko smo. Nazvale smo se Nasha i Shadow. Bile smo zadovoljne novim imenima jer se nismo mogle sjetiti pravih. Naša prošlost je ostala u magli. U magli koja nikada neće nestati. Pokušavale smo se sjetiti nečega vezenog uz našu prošlost, ali nismo mogle. Tako smo sjedile, a Nasha je odjednom počela nestajati i pojavljivati se na drugim mjestima. Ja sam se počela nekontrolirano transformirti, a Nasha se jednako nekntrolirano teleportirala. Shvatile smo da s nama nešto nije u redu. Shvatile smo da smo mutanti i da ćemo biti progonjene od ljudi. Ljudi su se bojali nepoznatog, a ono što im je bilo nepoznato su uništavali. To će se dogoditi i nama. Bit ćemo uništene. Za nas neće postojati pravda, samo nepravda. Ljudi će na ulici upirati prstom u nas i tiho šaptati jedni drugima. Takav život nebismo podnjele. Kad je Nasha ponovno stajala na mjestu, postala je blijeda i izgledala je kao da će povraćati. To se i dogodilo. Sadržaj njezina želuca je izletio ravno na moje tenisice. Pomogla sam joj da se uspravi i pogledala prema svojim all starsicama koje su sada bile ništene, te nešto ljutito promrmljala. Nasha se ispričala i još jednom naglo izbacila svoj ručak. Na hladnim kamenim stepenicama je stajala žena. Imala je dugu crnu kosu i plave oći. Njezino lice je bilo blijedo. Došla je do nas i pogledala me u oći. Odjednom se uhvatila za glavu. Kad je podigla pogled u njezinim oćima se mogao vidjeti strah. Tiho je rekla: "Ti nemaš prošlost". Ja sam ju začuđeno pogledala, makar sam znala što je željela reći. Svejedno mi nije bilo jasno odakle ona to zna. Kao da je znala na što mislim, rekla je: "Ja vidim prošlost kad pogledam nekoga u oći. Nemoj misliti da ste samo vas dvije mutanti. Ima nas još".Ja sam joj odgovorila: "Gdje su ostali mutanti? Kako smo nastali? Zašto se ničega ne sječamo?" Ja sam ispitivala sto pitanja, a ona je kratko odgovorila: "Sve u svoje vrijeme". To je zvučalo duboko i mudro, ali ja nisam dobila odgovore na moja silna pitanja. Ona je još jednom ponovila: "Sve u svoje vrijeme". Nastavlja se... |
Gledala sam u tu djevojku, a ona je gledala u mene. Tako smo gledale jedna u trugu punu minutu. Sve dok ja nisam pitala: "A ti si?" Tad se ona trgnula i rekla: "Ja... Neznam". Začudila sam se, a tada sam se sjetila da ni ja neznam tko sam. Pitala sam ju: "Kako to misliš?". Ona se tupo zagledala u pod i promrmla sebi u bradu: Ja neznam tko sam, niti zašto mi je stan u totalnom neredu, niti zašto sam ovdje". Pitala me: "Tko si ti? Sigurno misliš da sam neka luđakinja jer neznam tko sam". U glavi sam premetala događaje. Pogledala sam svoju sjenu i odgovorila: "Ja sam Shadow". Nešto nas je vezalo. Suosječala sam s njom. Sjele smo na metalnu klupu i počele razgovarati o prošlosti, zapravo o onim komadićima slagalice koji su ostali od nje. Dugo smo razgovarale. Odlučile smo ostati u mračnom tunelu. Nismo se željele vratiti među ljude. Ovdje u mračnom tunelu, na hladnoj metalnoj klupi, pored uništenih tračnica osječale smo se zaštićeno. Makar je prizor bio jeziv, mi smo se osječale ugodno. Uskoro je počeo puhati hladan vjetar i ugodno se pretvorilo u hladno. Mjesec je sjao sablasnom bijelom svijetlošću. Počela sam osječati strah, koji se polako uvlačio u moje kosti. Zaspala sam. Probudili su me strašni polovi u leđima i glavi. Iz leđa su mi počela rasti crna krila. Glava me polila, Tijelo mi se počelo mijenjati. Iz čovjećjeg oblika sam postala vrana, pa tigar, i tako redom sve životinje i onda opet ispočetka. Sve me boljelo, nisam to mogla kontrolirati. Željela sam da to prestane. Osječala sam vatru koja je gorila u mojim žilama. Ležala sam na podu i pevijala sam se od bolova. Pokušala sam vrištati, ali iz mojeg grla nije izlazio niti najtiši zvuk. Odjednom sam se ponovno pretvorila u čovijeka i ostala beživotno ležati na podu. U međuvremenu, Nasha se probudila i pokušala mi pomoći. Bespomočno je gledala u mene. Sjela se na vlažno tlo i počela plakati nad mojim tijelom. Nisam pokazivala nikakve znakove života, prestala sam disati. Odjdnom sam se trgnula i naglo uspravila. Prepala sam Nashu koja je gledala u mene oćima punim suza. Bila je začuđena i nije znala što mi se dogodilo. Ispričala sam joj kako se moje tijelo nekontrolirano počelo mijenjati. Ugledale smo tamnu priliku koja nas je promatrala. Čovijek koji nas je promatrao, dobacio je bijeli papirič na kojem je pisalo: "Događa se, ponovit će se!" Bile smo zbunjene, ali smo točno znale na što je čovijek mislio. Vidio je sve. Bila sam ljuta. Osječala sam kako u meni raste bijes. Nastavlja se... |
Vidjela sam svjetlost. Bila je jaka i zasljepljujuća. Okolo je bila tama. Bila sam u nekakvoj mutnoj tekučini. Nisam znala tko sam, a kamoli kakvo je to mjesto. Osječala sam bolove u cijelome tijelu. Svaka kost, svaki mišić me je bolio. U glavi sam osječala tupe udarce. Kao da netko kuca na vrata, ali je ovo bilo jaće. Uskoro sam ponovno prestala osječati. Opet sam potonula u tamu. Nisam bila sigurna koliko je vremena prošlo od ovih sječanja. Našla sam se u svom stanu, na dvosjedu u dnevnoj sobi. Sve biljke su uvenule. Stan je bio uništen, kao da se netko potukao. Bila sam zbunjena i osječala sam prazninu u glavi. Neka ćudna tupost me morila. Nisam znala što se dogodilo. Ničeg se nisam sječala. |